Annie Le Brun povezuje francuski i hrvatski nadrealizam

Ožujak 2025. Prevodim drugu knjigu ove godine, a čeka me njih još nekoliko. Poslije dugo vremena, javlja mi se Nina Rendulić, draga kolegica koja danas živi i radi u Francuskoj. Predlaže mi da zajedno prevedemo jedan naslov, u ime dobrih starih vremena kada smo studirale kroatistiku i francuski i bile članice frankofone kazališne skupine pod vodstvom našeg tadašnjeg lektora, svestranog Sylvaina Tanquerela. Glumile smo u predstavama po dramama Jeana Cocteaua i Radovana Ivšića, u Mladencima s Eiffelova tornja i Kralju Gordoganu. Koliko kreativne i konstruktivne sinergije pamtim iz tih dana! Mozak brzo racionalizira: pojedinosti o tekstu, roku? Način rada? Možemo li stići, uz mnoštvo obaveza? Možemo. A i naš iznenadni „radni susret“ nije bez razloga. Kako se ispostavilo, oplemenio je naše prijateljstvo. Ili kako je tvrdila ona koja nas je ponovno povezala i čije smo istančane misli pažljivo prevodile: „Bilo da je riječ o bićima, knjigama, slikama, predmetima, uvijek sam vjerovala u susret.“

Za sve one koji to možda ne znaju, Annie Le Brun, pjesnikinja, kritičarka, esejistkinja, bila je životna suputnica hrvatskoga pjesnika, prevoditelja i pisca Radovana Ivšića. Preminula je u Rijeci 2024, iste godine u kojoj se, znakovito, obilježavala stota godišnjica nadrealizma u svijetu. „Crna dama pariškog undergrounda“, kako ju je nazvao filozof i teoretičar Žarko Paić, ključna figura u povezivanju francuskog i srednjoeuropskog nadrealizma i osebujna umjetnica, dugo je i aktivno bila povezana s hrvatskom kulturnom sredinom. Iz tog i nekih drugih razloga koji slijede, vjerujem da će svi oni koji bi se s Annie Le Brun željeli ponovno ili prvi put susresti u knjizi koju smo prevele pronaći svojevrstan kompas na putovanju prema nesputanoj slobodi.

Knjiga naslovljena Ustrajna žudnja za širenjem obzora (priredili Rémy Ricordeau i Sylvain Tanquerel), koja bi uskoro trebala izaći u nakladi DAF pod neumornom izdavačkom palicom Zorana Sente, predstavlja važan doprinos poznavanju ličnosti i rada Annie Le Brun. Sastoji se od pet razgovora i jednog predavanja, a na kraju knjige priložena je i polemika koju je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodila s feministkinjama.

Više od pola stoljeća ova je umjetnica oblikovala jedinstvenu misao otpora – estetski i kritički stav protiv svake vrste pripitomljavanja duha. Od ranog intelektualnog buđenja u Bretanji i presudnog susreta s Andréom Bretonom, preko sudjelovanja u pariškom nadrealističkom krugu i studentskim pokretima šezdesetih, do radikalnog suprotstavljanja neofeminizmu zbog moralizma i kolektivističkog konformizma, Annie Le Brun ostaje vjerna jednoj ideji: o slobodi se ne pregovara. No baš se njome danas trguje, čini se autorici koja nemilosrdno razotkriva i mehanizme ideoloških i tržišnih režima te raskrinkava digitalnu invaziju slika koja ljudsku osjetilnost uslijed neoliberalnog „globalističkog realizma“ pretvara u „robu“. Umjetnost se, tumači, tako svodi na poslušno sredstvo kapitala. Što nam još preostaje kako bismo u takvom svijetu proširili obzore? Žudnja – kao tjelesno iskustvo beskonačnog i izvor slobode. Poezija i imaginacija – kao utočišta od banalnosti.

Ova, između ostalog, vrsna poznavateljica De Sadeova djela u knjizi otkriva zanimljive detalje o svojem životu i stvaralaštvu, kao i o brojnim susretima s velikim umjetnicima, a njezina riječ i danas odjekuje kao potresna ljepota nepokornosti i poziv da mislimo, osjećamo i sanjamo protiv struje.